Neću više brinuti
četvrtak, 01.03.2012.
Pozdrav (zdravo). Nije na meni da u priči koju ti čitaš ja budem pametan. Obećao sam si da će biti tako. Obećao sam si, iako ne znam kojim sredstvima se okoristiti da postignem ciljeve. Osoba sam koja vjeruje u slučajne događaje koji nude prilike. Vjerujem da se dešavaju svakome, no odbijamo uočiti njihovu učestalost, pravilno opetovanje. Nije na meni da se zamaram s čitateljem koji u ovom slučaju nikad neće postojati. Nije na meni da razmišljam, no svejedno, pred samim sobom sputavam se iznijeti sebe. Obećao sam si, u miru sa samim sobom, jer tako djeluje kofein sa šećerom, obećao sam si samo za ovaj trenutak – da neću koristiti šake za pravljenje rupa u zidu i vratima. Ne, sjedit ću. Slušati glazbu koju za život vlastite duše ne dijelim. Za život vlastite, a ponajviše tuđe duše sebe ne dijelim – osim kroz djelovanje. Osjećaji nisu da se dijele, već prepoznaju međusobno, kao instinkt, miris. Uvijek postoji dobra, dobra utjeha. Bila u živoj ili tek jedva živoj strani. Bila u mazohističkoj borbi sa svijetom, a ponajviše samim sobom u pogledu na svijet ili u povlačenju; u glazbi, konjaku i cigaretama, već u onom za našu bijedu dostupnim. Ono što me bolesno progoni i prati, jedina sestra koju imam, jedina ludost i pošast, je nostalgija. Poznajem ju bolje od oznaka na licu s kojima sam rođen, a opet kao da i nije moja, kao da je nedodirljiva, zatvorena prema meni. Sve što imam i što činim obratno je mojoj duši. Sve za čime vapim ne dopuštam si dosegnuti. Ne mogu dijeliti svoju ljubav s vama, očito sam toliko proziran da jedino strahovi kroz mene budu profiltrirani. Nema velike razlike u kućnoj urednosti i bjelini i ustajalom bunkeru u kojem prevlast dobivaju insekti. Najveću buku svejedno čini moja glava. Kao droga, antidepresiv, neprirodno ju nadglasava glazba.
...
| 23:34 |
Komentari (7) |
On/Off |
Print |
# |
Ljubav je stvarna
utorak, 24.01.2012.
Sve se to događa u tvojem umu
Malena djevojčice
Znam da ne možeš spriječiti
Tvoj mozak da te prestane zavaravati
Znam da vidiš čudne pojave
Kao svjetlost pored mojih ramena
Da me vidiš u obliku glasa
I dodire doživiš mirisom
No noć je tiha
Iako divlja tvoja glava
Iako crveno je tvoje lice
I tvoje oči su krvave
Usne suhe
Glas isparava kako slušaš mlazove
Tope ti se na obrazu
Moje ruke su jedino sigurno mjesto
One te drže, osjećaju da dišeš
Malena
Pazi da ne odrežeš kosu
Ona te skriva kad u sobi nema svjetla
Pazi da se ne ozlijediš
Tvoje tijelo
Jer ono tvoj izvrnuti um čini čudesnim
Povedi me
Jer si mokra posvuda, s kose ti curi kiša
Ravnodušno vikali smo da nas pusti vjetar
Suha su nam usta i oči krvave
Boju im ne prepoznaješ u mraku.
| 13:11 |
Komentari (18) |
On/Off |
Print |
# |